All About School - The Complete Education Forum and Classifieds

Imam četrdeset i šest godina, živim u malom gradu u Slavoniji, radim u poljoprivrednoj apoteci već devetnaest godina, i ako me pitate što sam radio prošlog utorka u četiri popodne, mogu vam reći gotovo do minute — miješao sam preparate za zaštitu vinove loze, slušao radio, i čekao da prođe još jedan dan. Moj život nije bio loš. Imao sam posao, imao sam kuću, imao sam suprugu koja me trpila već dvadeset i dvije godine, imao sam sina koji je studirao u Osijeku i koji me zvao svaki drugi dan, i imao sam naviku da svaku večer sjednem na terasu s čašom rakije i gledam u polja koja su se polako spuštala u mrak. Sve je bilo na svom mjestu. Sve je bilo uredno. I sve je bilo tako tiho da sam ponekad morao provjeriti jesam li još živ. Ne znam točno kada je počelo, ali negdje u posljednje dvije godine počeo sam osjećati da mi nešto nedostaje. Ne supruga, ne sin, ne neka velika stvar. Nedostajalo mi je nešto sitno, nešto što ne mogu imenovati, nešto kao onaj osjećaj kad si klinac i čekaš nešto što ne znaš što je, ali znaš da dolazi. Sjeo bih na terasu, gledao u polja, i pitao se je li to sve. Je li to sve što ću ikada dobiti od života? Nisam bio nesretan. Bio sam zaspal. I to je, vjerujte mi, gore, jer uspavani čovjek ni ne zna da mu nešto nedostaje. Te večeri, kad je sve počelo, vratio sam se s posla, pojeo večeru koju mi je supruga ostavila na štednjaku, i sjeo na terasu s čašom rakije. Gledao sam u polja, slušao cvrčke, i negdje u tom miru uzeo sam telefon koji je stajao na stolu, čisto da nešto radim rukama. Prelistavao sam vijesti, pa neke glupe videe, pa onda neke oglase, i negdje u tom besciljnom klikanju naletio sam na stranicu koja je govorila o igrama na sreću i o nečemu što su zvali vavada kladionica. Nisam nikad prije razmišljao o online kockanju. Smatrao sam to nečim za mlađe ljude, za one koji ne znaju što bi sa sobom, za one koji imaju previše novca i premalo pameti. Ali te večeri, umoran i prazan, pomislio sam — pa što imam izgubiti? Otvorio sam stranicu bez ikakvih očekivanja, više iz dosade nego iz želje, i registrirao se gotovo mehanički, kao što bih se prijavio na neki newsletter koji nikad neću čitati. Nisam vjerovao da će se išta dogoditi. Zašto bi se dogodilo meni? Prvih pola sata bilo je gotovo komično. Nisam znao što radim, kliktao sam po igrama bez reda, gledao pravila koja mi nisu bila jasna, i smijao se sam sebi jer sam sjedio na terasi u pidžami i igrao igre na sreću umjesto da gledam polja kako se spuštaju u mrak. Počeo sam s najmanjim ulozima, onako, da vidim kako sve funkcionira. Prvih nekoliko rundi prošlo je bez ikakvog rezultata, samo vrtnja, samo brojevi, samo tišina u kojoj su cvrčci bili glasniji od mog razmišljanja. Nisam se uzrujavao jer nisam ni očekivao ništa. I onda, negdje u desetoj ili petnaestoj rundi, dogodilo se nešto što me trznulo iz te letargije. Osvojio sam iznos koji nije bio velik, ali je bio dovoljno neočekivan da me natjera da sjednem uspravno i zaboravim da sam umoran. Sjećam se da sam gledao u ekran nekoliko sekundi, nisam vjerovao, pa sam provjerio je li to stvarno, pa sam se nasmijao naglas, sam na terasi, u tišini koja je odjednom bila drugačija. Nije bio novac sam po sebi, nego taj osjećaj da se nešto dobro dogodilo meni, baš meni, onom koji nikad ne dobiva ništa. Osjećao sam se kao dijete koje je pronašlo slatkiš u džepu zimskog kaputa. Taj trenutak bio je moj, i nitko mi ga nije mogao oduzeti. Sljedećih tjedana počeo sam drugačije gledati na svoje večeri. Umjesto da sjedim i buljim u polja, znao sam otvoriti stranicu, odigrati nekoliko rundi, i onda nastaviti sa svojim danom. Nije to bilo bježanje od života, bilo je više kao mali ritual, nešto što mi je davalo osjećaj da i ja sudjelujem u nečemu, da i ja imam svoj trenutak uzbuđenja. Naučio sam da je važno postaviti granicu — koliko novca mogu potrošiti, koliko vremena mogu uložiti, i kada je vrijeme da zatvorim telefon i odem spavati. Te granice nisu bile ograničenje, bile su sloboda. Jer upravo zato što sam znao da neću prijeći crtu, mogao sam uživati bez grižnje savjesti. Jednom prilikom, nakon što sam iskoristio vavada kladionicu i osvojio nešto više nego obično, odlučio sam taj novac potrošiti na nešto što mi je dugo stajalo na listi želja — vikend izlet sa suprugom, u neki mali hotel u Baranji, bez obaveza, samo nas dvoje kao prije dvadeset godina. Nisam joj rekao odakle je novac, samo sam rekao da sam imao sreće. I to je bila istina. Sreća je bila dio toga, ali i odluka da nešto učinim s tim, da ne dopustim da to bude samo broj na ekranu. Taj vikend bio je jedan od najmirnijih u našem braku, i sjećam ga se s osmijehom, ne zbog toga što sam osvojio, nego zbog toga što sam znao što ću s tim. Najveća lekcija došla je jednog kišnog četvrtka navečer, kad sam sjedio sam na terasi i slušao kako kapi udaraju o limeni krov. Otvorio sam stranicu, odigrao nekoliko rundi, izgubio mali iznos i zatvorio telefon. I osjećao sam se dobro. Shvatio sam da me gubitak ne dira jer sam unaprijed odlučio koliko mogu izgubiti, a da to ne utječe na moj život. To mi je bilo važnije od bilo kojeg dobitka. Naučio sam da je kockanje, ako se shvati kao zabava, zapravo ogledalo tvoje discipline. Ako nemaš granice, izgubit ćeš se. Ako imaš, možeš uživati. I tako sam nastavio — povremeno, bez pritiska, s osmijehom. Nisam postao opsjednut, nisam izgubio glavu, ali sam dobio nešto što nisam očekivao: osjećaj da i u najobičnijim danima postoji mogućnost za malo uzbuđenja. Počeo sam si govoriti da je to kao odlazak u kino — platiš kartu, dobiješ priču, i izađeš s osmijehom ako je priča bila dobra. Samo što je ovdje priča bila moja, i ja sam bio i redatelj i glavni glumac. Ponekad bih se zapitao zašto to uopće radim, zašto ne mogu jednostavno sjediti i gledati televiziju kao svi normalni ljudi. Ali onda bih shvatio da me upravo ta mala neizvjesnost drži budnim, da mi daje osjećaj da još uvijek mogu biti iznenađen, da još uvijek mogu osjetiti onaj dječji žmarac kad se nešto dobro dogodi slučajno. I to mi je bilo dovoljno. Nisam trebao velike dobitke, nisam trebao promjenu života. Trebao sam samo znati da nisam proklet, da sreća nije rezervirana za druge, da i ja mogu biti dio te priče. Danas, kad se sjetim te večeri kad sam sjedio na terasi i prvi put otvorio stranicu, ne mislim na novac koji sam osvojio. Mislim na to kako me je jedna obična odluka odvela u nešto što me naučilo strpljenju, umjerenosti i tome da je u redu ponekad pobjeći od stvarnosti, ali samo ako se znaš vratiti. vavada kladionica je za mene postala mjesto gdje sam pronašao malo mira u kaosu, mjesto gdje sam se igrao kao dijete, ali s odraslom sviješću o posljedicama. Ne mogu reći da ću to raditi zauvijek, ali znam da mi je ta večer promijenila pogled na slobodno vrijeme. Naučila me da sreća nije nešto što se dobiva ili ne dobiva, nego nešto što se ponekad samo sakrije i čeka da je ponovno pronađeš, možda baš tamo gdje je najmanje očekuješ. I zato je pamtim s toplinom, kao večer kada sam shvatio da se dobre stvari ne događaju samo drugima, nego i onima koji pristanu na mali rizik i vire što će se dogoditi. Ponekad je dovoljno samo otvoriti telefon, uzeti čašu rakije, i dopustiti da te iznenadi nešto što nisi planirao. Jer život je, na kraju krajeva, igra — samo je pitanje kako je igraš. A ja sam, čini se, konačno naučio igrati.